Nacionalni park Đerdap

ul. Kralja Petra I broj 14a 19220 Donji Milanova
Srbija

Vlasnik: Javno preduzeće „Nacionalni park Đerdap“


030 215 0070; 030 215 0088

030 215 0072


office@npdjerdap.rs

x

    Ime

    E-mail

    Poruka


    Nacionalni park Đerdap


    Položaj

    U regiji Istočnoj Srbiji reka Dunav je usekla jedinstvenu klisuru u Evropi.

    Ona danas zahvata granični položaj između Srbije i Rumunije i od 588 km toka Dunava u Srbiji kroz Đerdap protiče približno 100km.

    Nastanak

    Klisura je počela da se formira na mestu otoke nekadašnjeg Panonskog mora. Nastanak Dunava i Đerdapske klisure opisao je najpoznatiji srpski geograf Jovan Cvijić: “… Panonski i Vlaško-pontski basen su bili ispunjeni morima. Ta mora su bila odvojena niskim Karpato-balkanskim planinskim vencima, ali su među njima na nekoliko mesta postojale i veze. Jedna takva veza, postojala je trasom kojom danas teče Dunav. Nivo Vlaško-pontskog mora počeo je naglo da opada, pa se voda prelivala iz višeg Panonskog u niže Vlaško more formirajući otoku između dva basena. Oba mora su se postepeno pretvarala u jezera a “đerdapska otoka” se i dalje održala.

    Pred početak ledenog doba sačuvani su sistemi jezera, manja samostalna jezera i močvare. Tada je potekao i Dunav, koji je u Panonskom basenu povezivao nizove jezera a u Đerdapu je nasledio dolinu “đerdapska otoka”, nastavio je da udubljuje svoje korito u dolinu ledenog doba a to radi i danas. Kroz svo to vreme Karpatsko – balkanski venci su se polako izdizali, a Dunav je približno istom brzinom usecao svoju velelepnu klisuru.

    Dunav se u Đerdapskoj klisuri usekao poprečno na pravac pružanja planinskih venaca Karpata i na taj način učinio vidljiv i pristupačan geološki sastav i geotektonske, stratigrafske, paleontološke odlike ovog prostora koje predstavljaju bogatstvo podataka o istoriji razvitka zemljine kore, složenosti geoloških procesa i promena paleoekoloških uslova. 

    Struktura klisure

    Na svom putu od Golupca do Sipa na Dunavu se smenjuju klisure i kotline što predstavlja posebnu privlačnost ovog prostora jer se pejzaž neprestano menja, reka se sužava na nekoliko stotina metara sa liticama visokim i do 550m u klisuri Gospođin vir da bi se ubrzo u Donjomilanovičkoj kotlini proširila do 2 km. U Malom kazanu se Dunav sužava na 180 m i obali je lakše pristupiti sa plovnih objekata nego sa puta. I taj segment privlači turiste i povećava promet i kopnenim i vodenim putem što se opet odražava na prirodnu sredinu.

    Na dunavskom sektoru Đerdapske klisure, koju možemo izjednačiti sa Nacionalnim parkom Đerdap, postoje četiri sužena dela (klisure: Golubačka, Gospođin vir, Veliki i Mali kazan i Sipska) i tri proširenja (kotline: Ljupkovska, Donjomilanovaćka i Oršavska). Poređane nizvodno klisure i kotline Đerdapa smenjuju se sledećim redom:

    Golubačka klisura

    Prva klisura u Đerdapu idući nizvodno je Golubačka u kojoj se Dunav sjedinjuje iz dva rukavca na koji ga je podelilo rumunsko Moldavsko ostrvo. Pre ulaza u Golubačku klisuru, a naspram rumunskog sela Koronin nalazi se poznata stena Babakaj koja iz korita štrči oko 4 m. Golubačka klisura je dugačka 13,5 km, a strme strane se nad rekom dižu i do 300 m. U Golubačkoj klisuri Dunav se sužava do 230 m, a prosečna širina je 400 m.

    Rečne terase koje su izražene na dolinskim stranama na srpskoj strani Dunava su usečene pri ranijim višim nivoima reke. Usled krečnjačkog sastava klisure uočavaju se i krečnjački oblici reljefa pećine i kraška vrela. Kod Brnjice u rečnom koritu se nalazi kameni prag izgrađen od kristalastih škriljaca i granita nazvan Stenka. Uz malu dubinu pri maloj vodi od 0,9 mi mnogobrojne ostenjke na dužini od 2900 m je pre izgradnje brane plovidba bila veoma otežana i opasna. Da bi se plovidba učinila sigurnijom na ovom potezu se od 1893-1895. gradi podvodni kanal dugačak 1800, a širok 60 m. Uz nekoliko manjih potoka najveća pritoka u klisuri je reka Brnjica dugačka 23 km sa površinom sliva od 77,4km2 koja nastaje spajanjem Ključate i Radenke. Sa srpske strane se u Dunav ulivaju potoci Begbunar i Dubašnica a sa rumunske Alibeg i Šumice. U stenovitu masu klisure celom dužinom usečen je put pored koga se mestimično uzdižu vertikalne strane, a ponegde su izgrađeni tuneli.

    Ljupkovska kotlina

    U Ljupkovskoj kotlini Dunav se širi na 1500 m dok je dužina kotline 12 km. Dubina se u kotlini, zbog taloženja nanosa i sporijeg toka reke, smanjuje za 10-15 m. U kotlinu koja se prostire između reke Čezave sa srpske strane i Suve reke sa rumunske, se uliva nekoliko potoka: Glavčica, Snaski, Birkin, Cvetni i Turski. Na rumunskoj strani reljef je diseciran dolinama Berzaske, Oravice, Kamenice i Suve reke. Tokom proleća ove pritoke donose u Dunav dosta nanosa koji se akumulira na njihovim ušćima stvarajući u prošlosti plavine. Plavine su bile vidljive pre stvaranja Đerdapskog jezera dok su danas ispod nivoa reke. Od akumuliranog materijala na ušćima reka se stavaraju zalivi tako da je obalska linija dosta razuđena. Ljupkovska kotlina je tektonskog porekla. Rasedne linije meridijanskog pravca seku korito Dunava i između njih je spuštena kotlina. Kasnijim radom reke kotlina je oblikovana. Kotlina je izgrađena od različitih stena: krečnjaka, škriljaca, andezita, gnajsa, a u središnjem delu se nalazi glina i pesak neogene starosti. Najveća pritoka Dunava u Ljupkovskoj kotlini je reka Dobra. Ova reka dugačka 14 km je u gornjem toku izgradila klisuru dok u donjem teče kroz normalnu dolinu sa i do 400m širokom aluvijalnom ravni nazvanom Dobransko polje.

    Gospođin vir

    Iz relativno plitke Ljupkovske kotline dubina Dunava se povećava da bi u klisuri Gospođin vir došla do 82 m pre izgradnje brane, a danas i do 100 m. Ovaj deo toka Dunava je pun virova po čemu je i dobio ime. Klisura je dugačka 13 km a širina se menja od 220-380 m. Dubina klisure je 300-500 m, a usečena je u krečnjacima, peščarima, gnajsevima i porfiritima. Korito je puno podvodnih stena kroz koje je u vreme regulacionih radova u XIX veku prokopano tri podvodna kanala: Kozla-Dojke, Jeliševa ili Panama i Izlaz-Tahtalija. Između ovih podvodnih stena postojali su mnogobrojni vrtlozi a ispod najvećih su na dnu reke evorsijom stvarani džinovski lonci koji imaju svoja imena – Mačkov, Veliki i Mali Simin. Prečnik im je 5-6 m, a mogu biti velike dubine. U džinovskom loncu kod stene Pjatra Lunga je, pre stvaranja jezera, izmerena najveća rečna dubina u Evropi od 82 m. Ukoliko ovi markantni oblici u reljefu dna Dunava nisu zasuti nanosima posle izgradnje brane i stvaranja Đerdapskog jezera dubina u njima bi mogla da bude i preko 100 m.Kilometar nizvodno od Pjatra Lunge se pre stavarnja jezera nalazio Girigari, najsnažniji vrtlog u Đerdapu.

    Donjomilanovačka kotlina

    Nizvodno Dunav se širi u Donjomilanovačku kotlinu koja se od Grebena do početka Kazana pruža 19 km i time je i najduža u Đerdapu. Širina Dunava dotiže i preko 2 km.Pre izgradnje brane i formiranja Đerdapskog jezera u ovom delu klisure je bilo nekoliko ada od kojih je najveća bila Porečka. Nizvodno od Doljeg Milanovca se u Dunav uliva i najveća pritoka u celoj klisuri, Porečka reka. Samo ušće reke je potopljeno, usled izdizanja nivoa vode po izgradnji brane, i pretvoreno u zaliv dužine 7 km. Porečka reka je duga 55 km, a nastaje spajanjem Šaške koja izivre na planini Liškovac i Crnajke koje izvire u podnožju Deli Jovana. Donji tok reke se nalazi u nacionalnom parku.

    Kazan – Veliki i Mali

    Donjomilanovačka kotlina zavaršava suženjem, suteskom, Velikog i Malog kazana dužine 19 km koja povezuje Donjomilanonvačku i Oršavsku kotlinu. Dunav se ovde usekao i do 300 m u masiv Velikog i Malog Štrbca koji predstavljaju ogranke Miroča. Erozivnim proširenjem kod rumunskog sela Dubove ovo suženje je podeljeno na Veliki i Mali kazan. Dunav je na ovom delu najuži 180 m u Malom Kazanu, a najveća širina u klisuri mu dostiže 300m, dok je nagib dolinskih strana, koje su izgrađene od krečnjaka i gabra, skoro 80°. Najveća dubina je 76 metara koju Dunav dostiže u džinovskim loncima. U krečnjačkim stenama Velikog i Malog Štrbca nalazimo kraške oblike reljefa vrtače i pećine. Mnogo vrtača se nalazi na potezu od Golog Brda do Tekije. Najveća vrtača Tisa ima oblik elipse i dugačka je oko 1km. U mnogim ponorima na ovom delu Miroča gube se vode rečica Ibrine, Rakine i Suve reke. Pre izgradnje brane u podnožju strmih padina, a u blizini reke su bila jaka kraška vrela Hajdučki izvor i Bela voda.U Kazanu se nalaze tri suve pećine bogate nakitom. To su Grobiška Pećina, Dragona pećina i Mala Marija.

    Oršavska kotlina

    U poslednjoj kotlini u Đerdapskom sektoru Dunava, Oršavskoj, Dunav se naglo širi i dostiže 1400 m. Kotlina je duga 16 km i karakteristična je po razuđenoj obali i blažim i lakše prohodnim dolinskim stranama. Usečena je u kvartarne naslage i gnajsolike mikašiste. Sa rumunske strane kod Oršave se u Dunav uliva reka Černa, vodom najbogatiji vodotok u Đerdapu. Pre formiranja jezera na ušću reke je bilo veliko ostrvo Ada Kale, izgrađeno od rečnih nanosa. Bilo je deo delte reke i dugo 1750 m i široko 400-500m.

    Sipska klisura

    Poslednje suženje na Dunavu u Đerdapu je 6,6 km duga i 1100 m široka Sipska klisura. Klisura je usečena u kristalaste škriljce, i jurske i kredne krečnjake i peščare. Slojevi ovde padaju skoro vertikalno i pojedini stenski kompleksi se mogu pratiti i u koritu Dunava gde izgrađuju izdvojene ostenjke Prigrade. Prigrada predstavlja odsek u koritu Dunava koji je nastao tektonskim pomeranjem usled spuštanja Vlaškog basena, a izdizanja luka Karpatskih planina. Izgrađena je od kvarcevitih škriljaca i u jednom periodu evolucije dunavskog korita je bio vodopad koji je erozijom pretvoren u brzak dug 3 km gde je brzina vode dostizala i 5 m/s. Dna džinovskih lonaca koji su nastali evorsijom su niži za 14-16 m od nivoa Crnog mora.

    ARHEOLOŠKE VREDNOSTI

    Nacionalni pak Đerdap reprezentuje jedinstvo prirodne i kulturne baštine Srbije, jer je iz specifičnih prirodnih odlika ovog područja ishodila i izuzetno vredna kulturna baština. Priobalni pojas Dunava u Đerdapu bio je nastanjen još u neolitu, a o kontinuitetu življenja svedoče otkrivene arheološke vrednosti – od monumentalne kulture neolita, Lepenskog Vira, preko spomenika antičkog i srednjevekovnog perioda, do savremenog doba. Đerdap, Gvozdena vrata hiljadama godina je izazov za putnike, trgovce, ratnike i mirotvorce, To su vrata između dva važna kulturna i ekonomska dela sveta, između Donjeg i Srednjeg Podunavlja. Đerdap je oduvek bio prirodno strateško mesto ogromnog značaja i u ratu i u miru. Zato je duž Đerdapa veliki broj istorijskih spomenika.

    Trajanova tabla

    Trajanova tabla deo je ansambla rimskih spomenika na rimskom putu kroz Đerdap, koje su bile posvećene završetku radova dva velika graditeljska poduhvata u Đerdapu – Put kroz Đerdap i izgradnju rimskog kanala u blizini današnje Hidroelektrane Đerdap 1. Uklesana je u stenu, pravougaonog je oblika i na njoj je tekst na latinskom posvećen rimskom caru Trajanu.
    “IMPERATOR CEZAR, BOŽANSKOG NERVE SIN, NERVA, TRAJAN AVGUST GERMANIK, VRHOVNI SVEŠTENIK, ZASTUPNIK NARODA PO ČETVRTI PUT, SAVLADAVŠI PLANINSKO I DUNAVSKO STENjE, SAGRADI OVAJ PUT.”
    Prvobitno je bila postavljena na 1,5 metar iznad rimskog puta pored Dunava. Na osnovu natpisa pretpostavlja se da je deo đerdapskog puta u Donjoj klisuri izgradio Trajan u okviru priprema za rat protiv Dačana, odnosno da je 100. Godine završena ta poslednja, najteža deonica. Izgradnja rimskog puta i velikog broja utvrđenja pokazuje značaj Đerdapa za Rimsku imperiju, sve do konačnog osvajanje Dakije početkom 2. Veka. Izgradnja puta, koji se prostirao uz sam Dunav, bila je uslovljena potrebama brže i bezbednije plovidbe.
    Natpis na tabli bio je uklesan u šest redova, ali se danas jasno očitavaju samo tri. Od njene bogate reljefne dekoracije očuvan je jedino friz sa predstavom orla, kao i figure krilatih genija. Ispod natpisa je figura koja kleči, verovatno Danubius, a iznad je nadstrešnica sa kasetiranom tavanicom. Izgradnjom hidroelektrane Đerdap (1963—1972) potopljen je rimski put. Odlučeno je da se Trajanova tabla iseče i postavi na viši nivo, tako da bude vidljiva sa reke.

    Lepenski vir

    Na dunavskoj terasi u Đerdapu nalazi se Lepenski Vir, jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta Srbije. U arheološkim iskopavanjima šezdesetih godina prošlog veka otkriveni su arheološki nalazi, sakralna arhitektura i monumentalna skulptura iz vremena od 7000. do 6000. godina p.n.e. koji su promenili svetske predstave o počecima civilizacije. Ispod naselja prvih zemljoradnika i stočara iz razdoblja od 5300. do 4800. godine p.n.e. otkriveno je sedam sukcesivno građenih naselja lovaca, ribolovaca i sakupljača hrane podizanih jedni na drugima.

    Pronađeni artefakti u vidu brojnih staništa, grobova koji odslikavaju neobične pogrebne rituale, razni alati i nakit od kamena, rogova i kosti, monumentalne skulpture od kamena peščara, kao i pločice sa urezanim znacima nalik na pismena, ukazivali su da su prvobitne lovačko-sakupljačke zajednice koje su naseljavale terasu pokraj Lepenskog Vira uspostavile složene društvene odnose, osnovale arhitekturu osobenog stila i modelovale monumentalnu skulpturu od ogromnih oblutaka.
    Sva staništa naselja, arheološkim istraživanjima otkriveno je 136 objekata, imaju oblik zarubljenog kružnog isečka pod uglom od 60 stepeni. Naselja su bila planski izgrađena, a svojim skladnim oblicima i funkcionalnošću pokazuju razvijen smisao za arhitekturu. Originalna arhitektonska rešenja i monumentalna skulptura izdvajaju kulturu Lepenskog Vira u jednu posebnu i veoma ranu fazu preistorijske kulture Evrope.

    Golubačka tvrđava

    Golubačka tvrđava se nalazi na desnoj obali Dunava, na samom ulazu u Đerdapsku klisuru. Sagrađen je na kamenitom obronku manjeg brda, ogranku Homoljskih planina i bedemi grada prate konfiguraciju terena. Devet masivnih kula visine do 25 metara međusobno su povezane bedemom i raspoređene tako da brane grad kako sa kopna tako i sa vode. Do grada se stizalo mostom, preko vodenog rova.
    Vreme nastanka grada nije ustanovljeno, dok prvi pisani pomen datira iz 1335. Golubac je imao burnu istoriju: bio je u posedu Ugara, potom Turaka sve do 1868. godine.

    Sve kule su četvorougaone, sem donžona koji je u donjem delu poligonalan, a u gornjem cilindričan. Zbog svog oblika nazvan je „šešir kula“. Oblik kula ukazuje da je grad zidan u vreme borbi hladnim naoružanjem. Pronalaskom i upotrebom vatrenog oružja kule na zapadnoj strani dobijaju poligonalna ili cilindrična, veoma masivna ojačanja čija je debljina i do 2 m. Unutrašnje kule su zadržale kvadratni oblik. U isto vreme je dozidana i turska kula poligonalnog oblika, sa otvorima i galerijama za topove, koji su postavljeni u dve spratne etaže. Ni danas se ne zna koliko je tačno stara tvrđava i ko je počeo da je zida. Pouzdano se jedino može reći da su prvo utvrđenje u Golupcu kraj Dunava izgradili Rimljani, u I veku nove ere. U tvrđavi je boravio rimski car Dioklecijan oko 299. godine nove ere, grad su kasnije uništili Huni, da bi ga Justinijan ponovo obnovio. U pisanim istorijskim dokumentima, tvrđava se prvi put pominje 1335. godine, a od pisaca ga pominje nešto kasnije i Konstantin Filozof.

    Posle Kosovskog boja, 1389. godine, Golubački grad je pao u turske ruke, a oko njega su se dugo sporili i ratovali Ugari u Turci. Golubac je oslobođen 1867. godine, među poslednjim gradovima u Srbiji. Austrijski putopisac Franc Kanic zabeležio je 1895. godine da je mesto imalo 293 kuća, 1.533 stanovnika, a pominje se i crkva Svetog Nikole, koja je sagrađena 1843. godine. U arheološkim istraživanjima pronađeno je preko stotinu predmeta od keramike, gvozdenih alatki, sekira, maklja, budaka, reza za zatvranje vrata, koplja koja svedoče o bogatoj prošlosti Golubačke tvrđave.

    O postanku imena Golubac, prema jednoj legendi, u glavnoj Šešir kuli, koja dominira gradom, bila je zarobljena vizantijska princeza Jelena, koja je da svoju ssamoću i tugu ublažila, gajila golubove, po čemu je kasnije grad dobio ime. Prema drugoj legendi, u mestu je živela lepa devojka po imenu Golubana. Priča o njnoj lepoti stigle su i do turskog paše. Donosio joj je svilu, bisere, ne bi li udala za njega. Sve darove je devojka Golubana odbijala, pa je paša naredio da se kazni, tako što ju je vezao za stenu koja je bila u Dunavu. Mučili su je i ostavili pticama koje su unakazile njeno telo. Postoje i priče da je grad dobio naziv po izgledu kula na liticama koje deluju kao golubovi na steni. Ima i onih koji tvrde da su se na liticama nastanili divlji golubovi i da je zbog toga grad dobio sadašnji naziv.

    FLORA

    Klimatski uslovi, specifično zemljište, složen reljef, blizina Dunava, omogućili su Đerdapskoj klisuri očuvanje jedne od najbogatijih reliktnih vegetacija u Evropi. Na Đerdapu uspeva više od 1000 biljnih vrsta, među kojima su posebno značajni tercijalni relikti – drevne vrste koje su preživele ledeno doba i opstale do današnjih dana.
    Istraživanja flore Đerdapa početa su u davnoj prošlosti, koliko je Đerdapsko područje bilo i ostalo zanimljivo za botaničare – floriste i fitogeografe, svedoči podatak da je Josif Pančić tokom istraživanja flore Kneževine Srbije čak 12 puta u periodu od 1853. do 1876. godine, bio u Đerdapu i njegovoj okolini, uključujući podunavske peščare sa jedne i druge strane klisure.
    Prema pravilniku o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva („Sl. glasnik RS“, br. 5/10 i 47/11),  43 vrste na području Nacionalnog parka Đerdap su strogo zaštićene, a 124 zaštićene.
    U Đerdapu se sreću i balkanske endemične vrste kao: dlakavi trižanj (Erysimum commatum), mramorasta zečja loboda (Hieracium mermoreum), žuti mesečnik (Achillea clypeolata), kamenjarski karanfil (Dianthus petraeus), žućkasti pucavac (Silene flavescens), pančićev maklen (Acer intermedium), kamenjarska žumenica (Alyssum petraeum), elegantna ajčica (Coronilla elegans), tvrda šašika (Sesleria rigida), banatska ptičja trava (Cerastium banaticum), kitaibelov čubar poznatiji kao rtanjski čaj (Satureia kitaibeli), purpurnocvetni različak (Centaurea atropurpurea), srpska vijošnica (Parietaria serbica), kopljolisni srpac (Jurinea subhastata). Većinu ovih biljaka pronašao je Josif Pančić i čine najinteresantniji deo flore Nacionalnog parka.

    Opisano je 16 istorijski najstarijih i najsloženijih šumskih zajednica, što sa ostalima (koje su nastale postepenim siromašenjem prethodnih) čini ukupno 35 reliktnih šumskih zajednica. Drveće i žbunovi čine manji deo ukupnog biljnog sveta na ovom području. Svakako najinteresantniju priču pričaju endemične biljke, s obzirom na specifičnu ekologiju i ograničeno rasprostranjenje. Jedna vrsta endemita koja se izdvaja kao isključivo endemit Đerdapske klisure je đerdapska lala.
    Posebnu pažnju treba posvetiti i tipičnom endemoreliktu jorgovanu koji na Miroču gradi poznate i priznate u celom svetu Adamovićeve šibljake, jer je lepa ukrasna biljka sa prelepim cvetovima koja cveta u maju. Jedna od preporuka dr. Vojislava Mišića koji je proučavao Đerdap preko 30 godina, je da se sade mladi jorgovani na grebenima gde ih nema (stene), gde bi imali značajnu ulogu u zaštiti zemljišta od erozije i smirivanju sipara a istovremeno ukrašavaju obalu.

    Dlakavi trižanj (Erysimum commatum)

    FAUNA

    Đerdapsko područje krasi izuzetno bogata i raznovrsna fauna, jedna od najbogatijih u ovom delu Evrope, gde se posebno izdvajaju krupne vrste ptica i sisara.
    U fauni ptica poznato je 170 vrsta, od kojih su 120 gnezdarice, dok su ostale prolaznice, lutalice i zimovalice. Posebno su značajne i brojne ptice grabljvice, a u Srbiji gotovo da nema brojnijeg prostora sa ugroženim i retkim vrstama iz ove grupe. Ovde se gnezde orao kliktavac, orao zmijar, crna lunja, sivi soko, suri soko, belorepan, sivi soko, crna roda, uralska sova, ćuk, bela čiopa, daurska lasta i dr.. Zbog raznovrsnosti ornitofaune i prisustva retkih, ugroženih vrsta ptica, područje Nacionalnog parka Đerdap je pod imenom “Đerdap“ uključeno u listu značajnih područja za ptice- IBA područja (Important Birds Areas).

    Orao zmijar

     Fauna sisara je takođe raznovrsna i brojna, i predstavljena sa 63 vrste, od kojih je 14 vrsta slepih miševa, za koje je ovo područje veoma pogodno. Brojne vrste sisara u Đerdapskoj klisuri predstavljaju osobenost širokih razmera kao što su: ris, medved, vuk, lisica, kuna belica, kuna zlatica, šakal, vidra, divokoza, jelen.. Takođe od sisara treba pomenuti još i ježeve, vidre, veverice, puhove i dr.

    Jelen

    Ihtiofauna je sačinjena od oko 65 vrsta, od kojih većina živi u Đerdapskom jezeru. Registrovano je 14 vrsta gmizavaca, dok su vodozemci zastupljeni sa 13 vrsta.            
    Fauna dnevnih leptira se sastoji od 286 vrsta, zbog čega je Đerdap proglašen za PBA – područje značajno za leptire.

    Fauna riba je raznovrsna, ali znatno izmenjena u odnosu na ranije stanje. Gradnjom dve brane na nizvodnom delu reke došlo je do presecanja ustaljenih, migratornih putanja, prvenstveno crnomorskih riba, koje su se mrestile u Dunavu. Došlo je do promene hemijskog sastava vode, promene konfiguracije dna i od jedne brze reke, Dunav je na prostoru Nacionalnog parka Đerdap pretvoren u jezero. Samim tim došlo je do nestanka pojedinih vrsta riba-crnomorskih zbog mehaničkih prepreka, a ostalih zbog izmene životnih uslova i istovremeno eksplozije populacije alohtonih vrsta-tolstolobik, amur, babuška koje su slučajno ili namerno unete u Dunav. Najznačajnije vrste riba su: som, smuđ, smuđ kamenjar, kečiga, deverika, klen, mrena, štuka, bucov, bodorka, žutookica, kesega, šljivonosa, gibort, buborak . Mali vretenar i veliki vretenar su zbog smanjenja brojnosti trajno zaštićene vrste.

    Bogatstvo i raznovrsnost ribljeg sveta Đerdapa veoma su značajni za ovdašnje stanovništvo, jer je ribarenje od najstarijih dana bilo zanimanje velikog broja ljudi i čitave porodice generacijama su se bavile ribarenjem. Dunavski alasi su pre izgradnje dunavskih hidroelektrana lovili crnomorske ikronošice, morune, koje su dostizale dužinu i do 7 metara i težinu od 1 300 kilograma, jesetre, koja je dostizala dužinu do 2 metra i težinu do 50 kilograma, kao i krupne primerke kečige, težine do 15 kilograma.

    Alasi i rekreativni ribolovci danas najčešće love soma, smuđa, smuđa kamenjara, tolstolobika, deveriku, štuku, mrenu, bucova, bandara i ostalu belu ribu. Osim uobičajenih, ima i ulovljenih kapitalnih somova dužine oko 2 metra i težine oko 100 kilograma, smuđa od 5 do 10 kilograma, a bilo je primera ulova smuđa i do 15 kilograma, sivog tolstolobika oko dužine oko metar i težine do 40 kilograma, štuke 1,5 metar dužine i do 35 kilograma težine.

    no images were found